Likovi
U Bajkovitoj šumi susrest ćete najčudesnija bića. Upoznajte ih već sada!
Možda su vam poznatiji njeni roditelji Ana Katarina i Petar Zrinski. U ovom šumskom gaju za njih jedva znaju, ali rado spominju Auroru. Ne zna se kako je točno Aurora upoznala skrivenu stranu šume. Možda nitko nije mogao spriječiti znatiželjnu djevojčicu da istražuje okolicu svog novog doma nakon što se preselila iz jednog magičnog kraja u drugi, iz Ozlja, u Čakovec. Bilo je to prije više od tri stoljeća, u ono vrijeme kad su tajanstveni svjetovi još znali otškrinuti svoja vrata ljudima.
Bilo kako bilo, Aurora je pronašla svoj put do Bajkovite šume i brzo se uklopila. Slijedite Auroru i ona će vas rado upoznati s najčudesnijim stanovnicima ove šume
Juraj je ostavio sve svoje velike titule našoj prošlosti i sjećanjima, dok on svoju vječnost provodi ovdje u Bajkovitoj šumi. Ona ga podsjeća na njegov davni dom. Okružen zelenilom zamišlja svilene tapete protkane cvijećem koje su krasile palaču njegove obitelji u Čakovcu. Mahovina ga podsjeća na zelene sagove koji su uljepšavali dvorske prostorije.
Šuma ga podsjeća i na dane obilježene brojnim pustolovinama i istraživanjima.Sjedeći na mahovini, strpljivo iščekuje da se pozoj probudi i pruži mu priliku za još jedno junaštvo. Juraj Zrinski je naša veza s magičnim svjetovima i, uz svoju rođakinju Auroru, najbolji vodič po Bajkovitoj šumi.
Svako drvo znači život, ali samo je jedno Drvo života
Imate li neko svoje stablo ispod kojeg često sjednete ili vam možda daje najukusnije voćke?
Baš kao što je nekad okupljalo ljude i bilo dom čarobnim stvorenjima, drveće danas drži na okupu sjećanja ovog kraja. Istovremeno, jedno jedino drvo drži na okupu čitav svijet. Naši su stari pripovijedali da je sve što vidimo oko sebe tek djelić neizmjernog Drva života koje povezuje sve svjetove.
Među korijenjem Drva života krije se zmajevo podzemlje. Na suhoj grani od oblaka nalazi se nebesko carstvo. A na deblu? Pa tu živimo mi!
Zmajevi su poznati po tome da se dobro skrivaju. I po tome da dugo i čvrsto spavaju. Mogli biste stajati na njegovim golemim leđima, a da uopće niste toga svjesni, jer je on već stoljećima u dubokom snu. Oko njega se već nataložila zemlja i iz njega raste drveće koje vas okružuje. Ako se posve primirite i zatvorite oči, možda osjetite kako se neprimjetno uzdižete uz svaki zmajev spor i dubok udisaj.
Međimurje je prepuno pozoja, kako ovdje nazivamo zmajeve. Možda ste već načuli da se i podno Čakovca prostire grbava zelena neman? U blizini Bajkovite šume uzdiže se mjesto Sv. Juraj na Bregu. Oduvijek se govorkalo da su tamo pod bregom ukopana čak dva zmaja – veliki i mali štrigovski pozoj.
Što mislite, kojoj je djevojci prvoj palo na pamet da splete cvjetni vijenac i njime ukrasi kosu u proljeće? Vjerovalo se da je ovaj modni trend pokrenula Lada. Ona je božica starih Slavena koja donosi ljepotu u ovaj svijet s prvim naznakama proljeća.
Priča o Ladi priča je o jednoj kalendarskoj godini. Poput godine, Lada donosi sreću i ljepotu u proljeće dok se velikim vjenčanjem Lade i Jarila obilježava početak ljeta. Malo pomalo, njena životna radost kopni i ona, donese hladnu zimu. I tako svake godine iznova.
Drago nam je da rado zalazi ovamo u Bajkovitu šumu. Dok hodate šumom, dobro promotrite. Svaki mirisni cvijetak i sve žarke boje, dar su lijepe Lade.
Kad se Bajkovita šuma zazeleni, to je znak da je u nju stigao Jarilo. Najlakše ga je primijetiti u proljeće. Tada on putuje između dva božanska svijeta – podzemnog i nebeskog. Na tom putovanju prolazi i stazama našeg svijeta. Kad dodirne zemljicu vlažnim stopama, nikne zelena trava. Kako prođe kraj kojeg stabla, rode se listići i pupoljci. Jarilo, to jarko Sunce, donese proljeće. Stigne on napokon i do božice Lade. Dvoje mladih vjesnika proljeća tada se zaljubi.
Priče o Jarilu danas zvuče nevjerojatno. Pa ipak, u mnogim krajevima Hrvatske, one još žive u jurjevskim običajima. Jurjevo se obilježava 23.4., i prema narodnim običajima predstavlja dolazak pravog proljeća.
Prije nego što odlučite popričati s Grabancijašom, moramo vas upozoriti na njegovu naglu narav. Lako se uvrijedi, a onda, eto vam crnog olujnog oblaka koji sije tuču iznad glave!
Inače je dobar dečko, i sreća da živi u našoj šumi. Ako zmaj odluči raditi ikakve probleme, on će ga odmah zauzdati. Jedna stara međimurska legenda priča o Grabancijašu koji se molio uz pomoć svoje knjige dok se nebo nije posve zacrnilo. Iz dubine zemlje prosula se strašna tutnjava, a potom je izmilio zmaj. Grabancijaš brzo izvuče zlatne uzde iz svoje torbice, spretno ih zabaci i zajaši zmaja. Otada na njemu leti svijetom. Kad poželi, zajedno stvore oluju, a kad je dobre volje, razgrću oblake i naprave mjesta za sunčeve zrake.
Baš kao svaka šuma u baš svakom kutku svijeta, i Bajkovita šuma prepuna je sitnih bića nalik na čovjeka. Govori se da su nekad ljudi bili poput divova i da se pomalo smanjuju. Jednog dana svi ćemo biti onoliko visoki, koliko je dugačko od vrha prstiju do lakta – poput patuljaka. Ako vas u šetnji šumom spopadne kakva sumanuta ideja, razmislite dvaput. Možda uopće ne razmišljate svojom glavom, nego vam se patuljak zavukao u uho i šapuće vam svakakve ludosti.
Vjerovali ili ne, od svih stanara Bajkovite šume, najmanje znamo o našem patuljku. Čak je i njegovo ime prava prava zagonetka. Najbolje objašnjenje koje smo pronašli kaže da riječ patuljak dolazi od stare slavenske riječi za pticu ili mladunče.
U Bajkovitoj šumi viluje mala vila. Ako joj se svidite, prići će vam u obličju kakve životinjice. Ugledate li u našoj šumi krug od gljiva, nikako ne ulazite! To je trag vilinskog plesa. Primjetite li mahovinu na kamenu, znajte da je i naša vila tu predahnula netom prije vas. Začujete li brujanje nalik udaljenom roju pčela, to je njena čarobna pjesma. Ne osluškujte, jer ako vas pjesma omami, i vi ćete postati vila!
Kad čuju vila, neki pomisle na zagonetnu djevojku s pozlaćenim krilima. Neki se sjete sićušne Kosjenke i njezinih šaputanja divu Regoču u priči Ivane Brlić Mažuranić. Netko pomisli na vragolasta šumska bića šiljastih ušiju. Međimurci se sjete i šumskih dekli koje neprimjetno stražare u gustim hrastovim krošnjama.
U našoj je šumi mnogo ženskih likova. Neka od njih su različita lica iskonske žene – velike majke Mokoš. Njeno ime vjerojatno znači mokra i podsjeća da suha zemlja ne može roditi, iz nje klija samo ako je puna vode. Voda znači život. Mokoš je majka svog života.
Tako su barem vjerovali davni stanovnici ovih prostora. Ostavili su nam i dokaze u obliku naziva mjesta. Možda najočiglednija je dubrovačka Mokošica. A nama u Međimurju rijeka Mura donosi vode svoje pritoke, potoka Mokoš iz susjednog slovenskog Prekmurja. Diljem prostora gdje žive slavenski narodi moguće je pronaći toponime nastale od imena Mokoš. Tako i znamo koliko je nekad bila sveprisutna i moćna ta sila prirode.
Ima li jednorog tijelo konja, ili možda bijelog jelena? Dok dostojanstveno korača, crnu šumu osvjetljava zlatni rog na njegovu čelu poput anđeoske aureole. Njegova nečujna kopita nježno dodiruju vlati trave, a one se pod njima niti ne svijaju. Iz njegova bića izvire sama milina. U najudaljenijem i najčarobnijem kutku naše šume, krije se jedini primjerak jednoroga koji živi u našoj zemlji. Ako ga ugledate, savršena bjelina nježnog odsjaja ispunit će vas čistom radušću. No, o tom osjećaju možete samo maštati jer kažu da se pojavljuje tek jednom u godini, i to u lipnju, na Ivanje. Tada se razgrće vilinski veo pa negdje među stablima možda ugledate plemenitog ljepotana. Čak i ako ga ne vidite, shvatit ćete da je u blizini kad vas obuzme iznenadan osjećaj ljubavi.
Morana je moćna ledena božica u crnom ruhu. Kad upoznate Ladinu priču, lako ćete zamisliti kako se njen lik pretvara u božanstvo koje želi uništiti svoj svijet mrazom. Kad se Morana iscrpi svojim ruhom nemilosrdne ljepotice, preobrazit će svoju moć u iskustvo, mudrost i vještine Babe Roge.
Jeste li noćas slatko sanjali?
Neki vjeruju da je Morana ujedno božica noćnih mora. Ta joj uloga krasno pristaje uza sve druge nedaće koje donosi. U narodnim pričama se javlja žena u crnom duge tamne kose koja napada spavače. Njeno ime je Mora. Je li to zapravo Morana ili neko drugo biće? Nismo sigurni, ali znamo da je vrijeme da krenemo do nekog vedrijeg stvorenja, prije nego nam priče o Mori i Morani donesu nemirne snove.
Baba Roga je šumsko stvorenje kojeg prati najgori glas. Možda Baba Roga i nije opaka, već samo brižno čuva čaroliju šume. Baba Roga zna da će svako dijete odrasti. Tada će zaboraviti sa znatiželjom i divljenjem promatrati prirodu. Stoga ona odmah zaplaši to dijete kako bi ono, kad odraste, ostavilo njen najdublji dio šume netaknutim.
Ako ste naišli na njenu kućicu, možda ste samo bliže samom srcu šume, nego što bi ijedan čovjek trebao prići.
Ovako su Baba Rogu zamišljali naši stari: Baba Roga živi u najdubljem dijelu šume u kućerku koji stoji na kokošjoj nozi! Okružen je rasklimanim plotom od ljudskih kostiju. Starica ima samo jedno oko ili hrapavi rog posred čela, tako je i dobila ime! Umjesto na metli, leti u svom kotlu.
Srce svakog mjesta
Tolike lipe su svojim krošnjama osluškivale planove i urote. Pružale su hladovinu bubnjarima koji su donosili vijesti. Promatrale su suđenja, a katkad i svjedočile okrutnim presudama. Danju su pružale hladovinu i zaklon od kiše. Noću su skrivale zaljubljene parove. Najvažnije, okupljale su mještane. Nije pretjerano reći da su svete lipe srca mnogih mjesta ovog kraja. Nekoć je bez njih svakodnevni život bio nezamisliv. Danas ih zamjećujemo samo u lipnju, mjesecu njihova cvata. Tada nas neodoljiv miris podsjeti na čaroliju lipe, a brujanje vrijednih pčelica u njenoj medonosnoj krošnji poručuje da i lipu, baš kao i sve u prirodi, dijelimo s brojnim čudesnim bićima. Oko lipe sve vrvi životom.
