Povijest gastronomije Zrinskih

Gastronomija je izrazito važna jer je ona jedan od najznačajnijih pokazatelja identiteta određene lokalne zajednice. Ona je nešto iz čega mi iščitavamo povijest, proučavamo jedinstvenost baštine i lokaliteta, ali i njihovu međusobnu povezanost.

Hrvatska plemićka obitelj Zrinski zasigurno predstavlja jedno od najznačajnijih, najutjecajnijih i najslavnijih hrvatskih plemstva koje je vladalo u 16. i 17. stoljeću.

U dvorcima i utvrdama formirali su posebne palače za blagovanje. Mogli bi ih usporediti sa današnjim blagovaonicama.
U njima se hranio vlastelin sa svojim plemstvom dok su ostali blagovali u drugim dijelovima palače. To se promijenilo u 2.polovici 17.st. kada je Nikola VII. Zrinski počeo blagovati u jednoj manjoj prostoriji u dvorcu sa svojim uskim društvom dok su njegovi podanici jeli u velikoj palači.

Jelo se u više sljedova. Najčešće je bilo tri slijeda za vrijeme jednog obroka, ručka ili večere.
Sigurno je da su jeli standardno velike količine mesa i to im je bio redoviti obrok. Od mesa su jeli puno govedine, goveđih i drugih iznutrica, prasetinu, „sitne ptice“, kopune, ribu, janjce, šunku, svinjske noge i koljenice. Jeli su kuhano meso i pečenja, posebno za vrijeme večere. Uz to su konzumirali i drugu hranu koju su mogli čuvati preko zime kao što su mlijeko i sir, kruške, kestenje, luk, poriluk, a od začina koristili su uz sol i biber i šafran koji je bio veoma skup.U prosincu 1562. godine put se spominje i nabava đumbira i klinčića. Dolaskom toplijeg vremena sve više se na stolu Zrinskih nalazilo voće i povrće kao što su grah, leća, poljska salata, divlje jagode, trešnje i drugo sezonsko voće.

Vinogradarstvo je u 17.stoljeću bilo razvijeno na svim zrinsko-frankopanskim posjedima. Međimursko je vlastelinstvo u doba Urote godišnje dobivalo 135 do 150 bačava vina iz vlastelinskih vinograda i oko 8000 vjedara putem gornice ( godišnja dača u vinu, žitu ili gotovu novcu) i vinske desetine.

Dvor u 16. i 17. stoljeću najčešće je imao dvije kuhinje: unutarnju i vanjsku. U vanjskoj su kuhali za dvor, a jela gospodara, pod nadzorom gospodarice, u blizini soba, kuhale su kuharice. Već u 15. stoljeću, bogatija domaćinstva počela su sprelaskom kuhanja loženjem drvima na kuhanje ugljenom. U svakom dvoru iz 17. stoljeća u dvorištu velikaškog dvorca bile su kuće za pečenje i to u dijelu gospodskih zgrada utvrde ili dvorca. Kasnije su nastale i ljetne kuhinje.

Na „Potrebna sredstva za pečenje kruha držali su u kućama za pečenje: sredstva za prosijavanje brašna, sita različitih gustoća, korita za miješanje tijesta, stol za razvlačenje i sječenje tijesta, lopata za stavljanje kruhova i ostaloga za pečenje u krušnu peć, lopata za izvlačenje kojom su izvlačili žar iz peći. Brašno potrebno za pečenje i vodu držali su u čabrovima, kadama i badnjevima. Vekne bi stavili na police, na daske, pa bi ih prekrili kuhinjskim krpama, dok se ohlade te ih odnijeli u prostoriju za vekne jer u kućama za pečenje nisu držali kruh.“( Varga,2016.)

Kuhinju Zrinskog u Čakovcu vodio je vrlo stručan kuhar. O važnosti kuhara govori i podatak da kada je 1664. godine iz Beča stigao carev kurir koji je pozvao Zrinskog na sjednicu vijeća, Zrinski je odlučio poći na put poštanskom kočijom i povesti sa sobom jednog šegrta i kuhara.

U 17. stoljeću na dvorovima plemstva upravljanje i nadzor nad kuhinjom imao je glavni kuhar ili majstor-kuhar ( magistercoquorum). Osoblje kuhinje bilo mu je podređeno kao što su kuhari, nabavljači kuhinje i kuhinjski komornici ( čuvar pred kuhinjom). Na nekim dvorovima majstor-kuhar je bio i kušač jela za gospodara.

Koliko se jelo, što se jelo na dvorovima plemstva može se najbolje vidjeti iz popisa nabavke sirovina i začina. Zrinski su sirovine potrebne za svoju kuhinju nabavljali na razne načine. Na svakom vlastelinstvu imali su vlastitu proizvodnju. Uzgajali su stoku, perad, golubove, a divljač( ptice i sisavce) osiguravali su lovom. Imali su ribnjak i pravo ribolova rijekama i na moru u Primorju, tako da su na taj način osiguravali riječnu ribu i rakove, a s mora sve jestive plodove mora. Imali su oranice za proizvodnju

žitarica, vinograde, voćnjake, vrtove u kojima su uzgajali grožđe, povrće i voće, ljekovito i začinsko bilje.Imali su vlastite mlinove za proizvodnju brašna, prerađivali su grožđe u vino. Osim toga, do sirovina su dolazili na temelju urbarijalnog prava jer su kmetovi bili obvezni davati u naturi ili u novcu. Dio sirovina potrebnih za kuhanje, a naročito začine iz dalekih zemalja kupovali su u Beču, Požunu, Zagrebu i Veneciji.

Zrinski su bili vješti trgovci koji su dosta trgovali s Venecijom, ali su iz Venecije i uvozili različite vrste robe kao i prehrambene proizvode. U brojnim ispravama koje zadiru u prostore između Čakovca, Božjakovine, Ozlja, Skrada, Bribira i Senja i na Primorju od Senja do Grobnika mogu se naći podaci o poslovanju Zrinskih i Frankopana. Veliki broj isprava izdan je u Čakovcu a odnosi se na poslove koji se moraju izvršiti u Primorju. Znatan dio odnosi se na robu koja se morala slati u Čakovec kao što je skupa roba uvezena iz Venecije: sukni, skrlet, granat, konci, staklo, sapun, knjige, ali i roba koja potječe iz Primorja: malvazija, suhe hobotnice, oštrige, datulje, rakovi ili se uvozila iz Slovenije: krzna i puščani prah.

Vlada mišljenje da se plemstvo bavilo samo ratovima. Istina je da su se osim toga bavili i trgovinom, te su zbog toga u službu uzimali trgovce koji su zajedno s njima trgovali govedima, tkaninama, olovom, bakrom i raznom drugom robom. Trgovci su uvijek bili pod zaštitom Turaka, tako da su se u 16.stoljeću prekupci stokom mogli slobodno kretati svuda, a ako su Turcima platili trideseticu, smjeli su goniti stoku s područja pod turskom jurisdikcijom.

Zrinski su često na svojim svečanim stolovima ponosno servirali marinirano meso u svinjskoj masti s pancetom. Posebno u Međimurju gdje se nad šumama, gajevima, poljima i vinogradima još uvijek može čuti i osjetiti, ako se pažljivo osluhne, svo bogatstvo tradicionalne kuhinje poput pečenih patki i guski u vlastitoj masnoći s mlincima, meso iz tiblice, svinjetine u vrhnju i gljivama, riječne ribe, posebno pečene pastrve u crnom vinu kao i deserti poput međimurskih štrukli. Sve to zaliveno autohtonim međimurskim pušipelom ili žutim muškatom svoje mjesto nalazi i u poznatoj kuharici s dvora čakovečkih Zrinskih iz 17. stoljeća u kojoj je svo izvorno barokno kulinarsko umijeće i iskustvo sjedinjeno sa utjecajima iz Italije, Ugarske, Njemačke, Portugala i Španjolske.
Kroz sve navedeno može se steći slika kako i čime su se hranili Zrinski, koja su jela pripremali, te kako su dolazili do sirovina za svoje obroke. Tako da, kroz hranu, možemo ovoj našoj priči, našemu projektu, dodati još i osjet okusa i mirisa.

Ova stranica nastala je tijekom provedbe projekta TOUREX - Extension of the tourism market by family-run tourism service providers along the Drava and Mura (Tenkes csárda – Malo Selo) sufinanciranog iz programa Programa Blight (Interreg V-A Hungary-Croatia Co-operation Program 2014-2020 (HUHR/1801)
© 2022 Etno Art Travel. Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja
Politika privatnosti
Podnošenje prigovora
phonecrossmenuchevron-down linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram